Dame u vojnim čizmama

Datum objave: 01.02.2010 13:51 | Autor: Zanimljivosti

Štampaj stranicu

Zbog žena su rušena mnoga carstva. Zbog žena su vođeni mnogi ratovi. Ali, ako treba, žene znaju i mogu i da ratuju. Ne, kako rekoše pripadnice kopnene brigade u Danilovgradu, zbog muškaraca, već zbog zemlje i naroda.

I U VOJSCI JE LIJEPO BITI ŽENA

Kada imaš tri brata, a nemaš sestru, kao što je slučaj sa Dejanom Drašković iz Bijelog Polja, onda je nekako sasvim logično da djetinjstvo obilježe čisto muške igre, poput vojnika. Možda je onda i logičan slijed da kada odrastete vojne igre budu nastavljene.
Dejana je nakon srednje škole odlučila da štikle zamijeni vojnim čizmama, suknjicu uniformom, a šešir šljemom. Ni nakon dvije godine nije se pokajala zbog toga.
- Odrasla sam u muškom društvu, imam tri brata, i odmalena sam naviknuta na vojne igre. Kada sam odlučila da postanem vojnik razgovarala sam sa roditeljima koji su mi rekli da dobro razmislim da li sam sposobna za takvo nešto, da li mogu sve to da izdržim. Nakon moje izjave da je to ono što želim roditelji i braća su me podržali u odluci - sa smiješkom priča ova dvadesetjednogodišnja djevojka, na izgled suviše nježna za pušku, ali i odlučna da je upravo puška ono što ona želi.
Društvo joj, kaže Dejana, nije povjerovalo da hoće da postane vojnik. Još manje da će uspjeti u tome. Nakon završene obuke uvjerili su se da Dejana lako ne odustaje od zacrtanog cilja i da, kada hoće, može sve. Tada su joj, priznaje, na neki način zavidjeli na snazi i upornosti.
- Obuka nije nimalo laka. Bilo je potrebno dosta volje, upornosti, snage i izdržljivosti da bih je uspješno savladala. Ali, uspjela sam u tome - ne bez ponosa priča Dejana, desetar u jedinici Vod veze, komandna četa. Za vrijeme obuke najteže joj je palo kopanje rovova. Srećom u vojsci i dalje postoje džentlmeni spremni da lijepoj dami priskoče u pomoć, da teže poslove urade umjesto nje. Ne buni se Dejana zbog toga. Lijepo je biti ravnopravan, ali još ljepše je, neka oproste muškarci, biti žena.
- Kući odlazim svakog drugog vikenda. Prvih mjeseci roditelji su me pitali da li mi je teško, mogu li da izdržim. Sada me više ne pitaju znaju da mogu - riječi su djevojke koja je završila srednju elektrotehničku školu, smjer telekomunikacije, i koja bi, da nije vojnik, posao tražila u Telekomu ili u pošti.
Dejana nema momka. Kaže da kada joj momci priđu i kada čuju čime se bavi prvo što slijedi je nevjerica kako žensko da bude vojnik. I uvijek isto pitanje mogu li to žene da izdrže. Dejanin odlučan pogled i stav uvjere ih da mogu.
Međutim, iza hladnog i odmjerenog vojnika krije se osjećajna djevojka koja posao ne namjerava da mijenja sve do onog trenutka dok je drži ljubav prema vojsci.

MAMA I TATA VOJNICI, A U KUĆI DEMOKRATIJA

Milica i Danijel Savić iz Podgorice sa ponosom kažu da su njihovi roditelji vojnici. I ne bune se zbog toga jer u kući vlada demokratija, a ne vojna diktatura. Čak je, priznaju njih dvoje, mama Jadranka postala blaža od kada je obukla uniformu.
Milica misli da je to zbog posla koji njihova majka obožava, zbog ispunjenosti i zadovoljstva koji joj posao vojnika donosi. Jadranka kaže da je blaža jer sada manje vremena provodi sa djecom pa se trudi da svaki trenutak bude ispunjen smijehom. Ali, kaže ona, zna i da kritikuje kada djeca to zasluže.
- Kada je mama rekla da će da bude vojnik baš sam se obradovao. Rekao sam joj da je to najbolji posao za nju i da joj pristaje da bude vojnik - sa smiješkom kaže desetogodišnji Danijel koji bi volio da umjesto uniforme koju nose njegovi roditelji obuče dres Barselone.
Milica, koja je dvije godine starija od brata i kojoj predviđaju uspješnu advokatsku karijeru, kaže da je posebno ponosna kada joj majka u uniformi dođe u školu, a svi se pitaju ko je ona.
I Jadranka je, kao i Dejana, jedinica. Ima dva brata i kaže da je oduvijek željela da nosi uniformu. Istina, ne vojničku već policijsku.
- Kada sam bila dijete, dok su moje drugarice maštale da budu pjevačice ili manekenke, ja sam sanjala da budem policajka. Kako život odlučuje kojim tokom da ide san mi se nije ostvario. Udala sam se sa 19 godina, ubrzo su stigla i djeca. Ali, prije dvije godine odlučila sam da, ipak, obučem uniformu. Vojnu, ne policijsku. Poziv sličan, a uniforma je uniforma - kaže žena koja i pod punom ratnom spremom odiše ženstvenošću.
Suprugu, koji je pravnik i takođe vojno lice, nije smetalo što će pored njegovih vojnih čizama stajati još jedne. Možda i zato što je Jadranka nakon obuke dobila čin desetara, a on je kapetan. Tek toliko da se zna ko je glavni u kući.
- Od supruga zaista imam veliku podršku i razumijevanje. I što se posla tiče, ali i kuće. Trudi se da pomogne koliko god može - kaže Jadranka i priznaje da je kuhinja teritorija na kojoj se njen suprug slabo snalazi.
Ko zna, možda još nije otkrila da je to u stvari taktika njenog muža. A možda i ona promijeni strategiju, pa suprug uskoro i u kuhinji postane kapetan.
Jadranki kopanje rovova nije teško palo. Ona je dijete sa sela, iz okoline Berana, pa je navikla i da kopa, mada bježi od takvih poslova koliko god može.
- Bilo je teških trenutaka, teških vježbi, bilo je prilika kada sam mislila da više ne mogu. Ali nijesam odustajala. Išla sam dalje i uspjela da pokažem svima da jedna žena može biti dobar vojnik kao i bilo koji muškarac - kaže Jadranka koja je desetar u mješovito-artiljerijskoj bateriji.
Koliko će ostati u Vojsci? Ona bi voljela do penzije jer vjeruje, da će, ako dobije pravu priliku, uspjeti da napreduje u poslu i dokaže da može i više i bolje.

IZVOR: Vijesti